Bilingvizam-dvojezičnost

Bilingvizam ili dvojezičnost je sposobnost služenja dvama jezicima bez vidljive veće sklonosti za jedan od njih.

Postoje različita mišljenja o tome šta je bilingvizam. Jedni smatraju da je bilingvizam sposobnost komuniciranja na dva jezika, a za druge on znači sposobnost pojedinca da komunicira na dva jezika, ali sa mogućnošću izuzetnih veština samo u jednom od ta dva jezika.

Kada govorimo o bilingvizmu potrebno je razlikovati nekoliko termina.

  • Ranim bilingvizmom smatra se usvajanje oba jezika do 4 godine, a kasnim usvajanje drugog jezika posle 4 godine
  • Simetrični bilingvizam koji označava podjednako poznavanje oba jezika, a asimetrični označava slabije poznavanje drugog jezika

Šta je to maternji jezik?

Laički, materinji jezik bi bio onaj jezik koji dete prvo nauči ili jezik koji dete najbolje zna, jezik kojim govori majka, s tim da se pod majkom nužno ne misli na biološku, već na osobu koja će uspostaviti redovnu i trajnu jezičnu komunikaciju s detetom. Ako se radi o roditeljima koji imaju različite maternje jezike, a svaki od njih podjednako usmerava svoju pažnju i govori s detetom na svom jeziku, dete će odrastati sa dva jezika, koja će učiti istovremeno, pa će tako imati dva prva, odnosno dva maternja jezika. Takođe, maternji jezik je onaj jezik na kojem osoba misli i sanja.

Dvojezična deca koja slušaju veću količinu određenog jezika uče više reči i gramatiku tog jezika (Hoff et al., 2012), i pokazuju učinkovitije procesiranje tog jezika (Hurtado et al., 2013). Kako dete postaje starije, postaje svesnije jezika koji se govori u zajednici u kojoj živi i koristi taj jezik u školi. Roditelji bi trebalo da  koristite strategije koje osiguravaju visok kvalitet i visok kvantitet izlaganja svakog jezika detetu. To može uključivati strukturisane pristupe kao što su jedna osoba-jedan jezik, jedan jezik kod kuće-drugi van kuće, te određeni dani u nedelji ili određena doba dana za pojedini jezik.

Učenje stranog jezika od malih nogu pozitivno se odražava na razvoj detetovih intelektualnih sposobnosti jer podstiče veću fleksibilnost u razmišljanju, bolji osećaj za jezik i stvara dobru podlogu za jezičnu nastavu u školi.

Usvajanje jezika je bezbolno ako dete nema razvojni govorno-jezički problem, a ako je to prisutno onda se prvo rešava govorno-jezički problem maternjeg jezika i usvaja se drugi jezik-postepeno. Veoma je važno da dete ima dobro razvijenu bazu maternjeg jezika kako bi moglo da krene sa usvajanjem drugog jezika. Praćenjem razvoja maternjeg jezika, stvara se mogućnost određivanja vremena početka usvajanja drugog jezika.

Ako dete krene sa učenjem drugog jezika dok prvim jezikom nije potpuno ovladalo, može doći do usporenog razvoja govora ili regresije prvog jezika. Osim govorno-jezičkih problema, deca koja žive u bilingvalnoj sredini često imaju neki od problema u psiho-motorici, kao i neki socio-emocionalni problem.

Govorno-jezičku stimulaciju treba sprovoditi kontinuirano i aktivno kod kuće, uključivanjem deteta u vrtić, ali i u logopedske tretmane. Takvim se detetom govorno treba mnogo baviti, razgovarati s njim, čitati mu i prepričavati razne priče, te pitanjima proveravati da li je diete razumelo šta mu govorimo. Naše obraćanje njemu treba pojednostaviti, koristeći kraće rečenice, poznate reči i izbegavati pretrpavati ga bujicama njemu nepoznatih izraza.

Govorni razvoj je stvar istrajnosti, strpljivog rada i osećanja mere šta se,na kom uzrasnom periodu,s kojim detetom može postići. Treba znati da postoje periodi napredovanja i stagnacije, odnosno periodi bržeg napredovanja i prividne stagnacije. Period stagnacije u govoru treba shvatiti kao sazrevanje stečenih govornih mogućnosti, njihovu međusobnu asocijaciju kao i povezivanje onih reči kojima je dete ovladalo.

Važno je naglasiti da dvojezična deca nemaju jezičkih teškoća više nego što ih imaju jednojezična deca, ne pokazuju više kašnjenja u učenju niti imaju više dijagnoza jezičkog poremećaja (Paradis et al., 2010). Istraživanja pokazuju da su dvojezična i jednojezična deca u dobi od 14 mj. podjednako dobra u učenju reči (Byers-Heinlein et al., 2013).

 

Vanja Radić, master logoped