Mucanje kod dece i odraslih

Mucanje, odnosno netečnost u govoru, definiše se kao poremećaj fluentnosti govora, tačnije poremećaj ritma i tempa govora. U većini slučajeva počinje između druge i šeste godine života te je četiri puta češći kod muškaraca.

Kliničku sliku mucanja karakteriše repetitivan izgovor glasova, pravljenje nenameravanih pauza, ili odugovlačenje pri izgovoru određenih glasova koje može biti praćeno neadekvatnim fiziološkim reakcijama (tikovi, znojenje, ubrzan rad srca, crvenilo) i strahom od govora.

Uzroci mucanja nisu dovoljno poznati, ali skorašnja istraživanja su pokazala da genetika, neuromišićne bolesti, kao i detetovo okruženje (uključujući porodičnu dinamiku), igraju ulogu u začetku mucanja.

Mnoga istraživanja su pokazala da je mucanje i nasledno, ali najnovija dokazuju da su za ovaj poremećaj govora glavni krivci 10 različitih mutacija u tri gena i enzimi u njihovom sastavu. U studiji Nacionalnog instituta za poremećaje sluha i druge probleme u komunikaciji u Merilendu kojom je obuhvaćeno 400 osoba sa ovim poremećajem naučni tim je identifikovao specifične mutacije na dugom kraku hromozoma 12 koje se pojavljuju jedino kod osoba koje mucaju. Kod svake 10. osobe koja muca pregledom je ustanovljeno da postoji mutacija jednog od tri gena. Ti geni su poznati kao GNPTAB, GNPTG i NAGPA i oni imaju istu ulogu u organizmu, njihovi enzimi usmeravaju druge enzime koji utiču na delove mozga zadužene za govor.

Mucanje se javlja najčešće u dečijem uzrastu, a neretko i u odrasloj dobi. Zastupljeno je  mišljenje kako osoba koja nije prevladala svoje mucanje do odrasle dobi nikada neće moći u potpunosti rešiti taj problem. Međutim, mnoge odrasle osobe koje su se posvetile svome mucanju dokazuju kako se uz samodisciplinu, zalaganje i rad na sebi, mucanje može svesti na govor koji ne skreće pažnju, kojim se u svim govornim situacijama može izraziti svoje mišljenje, emocije ili želje i govor koji je prilagođen svim životnim situacijama. Naravno da uvek i svugde u životu postoje neke stresne situacije koje mogu narušiti postignutu fluentnost odnosno tečnost govora kod odraslih osoba, ali uz dobro savladane tehnike, moguće je lakše ponovno uspostaviti tečnost govora.

Metode su mnogobrojne, često se mogu kombinovati za postizanje najoptimalnijih rezultata, a opšte preporuke osobama koje mucaju su sledeće:

  • Govoriti sporije, promišljeno i oprezno.
  • Započnite govor laganim i opuštenim pokretima usana i vilice.
  • Prestanite izbegavati reči ili ih zamenjivati, radije se opustite i sporije izgovorite reč koju ste nameravali.
  • Održavajte prirodan kontakt očima sa sagovornikom.
  • Zapamtite da je Vaš cilj govoriti tečnije, a ne – savršeno.

Kod dece je bitno uspostaviti biološke ritmove (spavanje, obroci…), pokazati strpljivost u komunikaciji, razumevanje, ne prekidati ili korigovati detetov govor.

Metode koje se primenjuju zahtevaju vremena, a napredak najviše zavisi od osobe i od toga koliko te one primenjuju van tretmana.

Dosadašnja istraživanja nagoveštavaju da bi zamena enzima jednog dana mogla da bude terapija za lečenje mucanja. Sintetički enzimi mogli bi injekcijom da se ubrizgaju u krvotok iz koga bi ćelije mogle da ih „uzmu” i zamene pogrešne enzime.

Poznati i mucanje 

Mnoge u svetu poznate ličnosti mucanje nije omelo da stvore remek dela, izgrade veličanstvene karijere, steknu svetsku slavu. Evo samo nekih velikih imena: Ezop, Demosten, Tomas Beket, Borhes, Elizabet Boven, Levis Kerol (Alisa u zemlji čuda), Čarls Darvin, Vinston Čerčil, kralj Džordž 6, Isak Njutn, Net King Kol.

Takođe, sa ovim problemom često su se borili ili se bore: princ Albert iz Monaka, senator Džozef Bajden, gitarista Noel Galager, fudbalska zvezda Bili Džekson, golfer Tajger Vuds, pisac Džon Apdajk, muzičar Karli Simon, bluz gitarista B. B. King, glumci Brus Vilis i Džejn Sejmur i mnogi drugi.